Islamska Misao

Dobrodošli na moj blog


24.09.2011.

U SARAJEVU PODRŠKA PALESTINSKOM ZAHTJEVU ZA ČLANSTVO U UN

U znak podrške palestinskom zahtjevu za članstvo u Ujedinjene nacije, Udruženje bosansko- hercegovačko-palestinskog prijateljstva  danas je  u Sarajevu upriličilo javni mirni skup podrške palestinskom narodu.

Učesnici skupa podrške okupili su se ispred BBI centra odakle su se uputili  prema Uredu UN-a  gdje su uručili peticiju nevladinih organizacija za podršku prijemu Palestine u UN.

 

Izražavajući želju za slobodom i ljudskim pravima svih građana svijeta u ime  naroda BiH koji je patio i pati dugo, naročito u posljednjem ratu,  predsjednik Udruženja Avdo Hebib izrazio je očekivanje da Ujedinjene nacije isprave svoju 63-godišnju grešku i da prihvatanjem palestinskog zahtjeva naprave iskorak u pravcu konačnog rješenja palestinskog i bliskoistočnog pitanja.

-Bez obzira na stav SAD-a, većina članica su saglasne da prime Palestinu u UN i nadam se da će se to desiti. Ako su UN formirane da štite ljudska prava, onda je njihova obaveza da pozitivno odgovore na palestinski zahtjev, jer Palestinci već decenijama žive u uvjetima koncentracijskih logora, istakao je Hebib.

-UN su donijele preko 70 rezolucija od kojih nijedna nije primijenjena i zbog koje nije niko nikada odgovarao.  Ovoga puta bi se ozbiljnije  moglo rješavati palestinsko pitanje, ako Palestina bude članica UN-a, onda UN obavezno moraju učestvovati u realizaciji ljudskih prava Palestine istovremeno i građana Izraela.

Ako izraelska Vlada želi mir svome narodu onda bi i ona trebala glasati za prijem Palestine u UN.

To je potpuno moja nova orginalna teza… ne da bude protiv nego da izraelska vlada glasa u interesu svoga naroda i mira na Bliskom istoku … ako oni žele mir a da ne budu eksponenti

zapadnjačkih političara, koji sjede u udobnim foteljama

na Zapadu a izraelski i palestinski narod su posvađali

i oni uživaju na ovome zlu  i nevolji  oba naroda, kaže Hebib.

Palestinski ambasador u BiH Halid Alatraš pozvao je bh.rukovodstvo da pruži punu podršku palestinskom zahtjevu za prijem u UN. –Mi znamo da je BiH pod velikim političkim pritiskom, ali ovo je trenutak istine, kazao je palestinski ambasador.

Izvor: IRIB - Bosanski radio program

12.09.2011.

Deseta godišnjica događaja 11. septembra

Godina 2011. je godina sa puno nepredvidivi promjena u svijetu i turbulencija.

Ove godine navršava se deseta godišnjica od događaja 11. septembra, događaja koji još uvijek istim intezitetom kao i proteklih godina plijeni pažnju političkih analitičara u SAD, Europi i svijetu. U specijalnom prilogu posvećenom ovom događaju u kojem je poginulo nešto manje od 3.000 Amerikanaca a koji je doprinjeo pogibiji više od milion muslimana u Iraku, Afganistanu i drugim islamskim zemaljama pokušat ćemo u kratkim crtama objasniti još neke misterije u vezi s ovim koordiniranim napadom američke vlade. Američka administracija je, sjetimo se, zbivanja zabilježena 11. septembra 2001. godine iskoristila za širenje vlastite hegemonističke politike koju je intenzivirala kroz navodnu borbu protiv terorizma. Upravo u okviru te politike su okupirani Afganistan, a potom i Irak. Bin Laden je, svjesno ili nesvjesno, htio ili ne htio, djelovao u skladu s temeljnim ciljevima američke politike. Da li je on zaista bio odgovoran za napade zabilježene 11. septembra ili ne, ostaje činjenica da je tokom protekle tri decenije bio važna figura u službi američke politike i interesa zvaničnog Vašingtona.

Naime u svijetu postoje dva suprotstavljena mišljenja u vezi s mistrioznim rušenjem tornjeva blizanaca Svjetskog trgovinskog centra. Pod jedan rušilačka snaga gornjih spratova drastično je podigla pritisak na donjim, pa je on, zapravo, raznio prozore, i pod dva, kule se nisu srušile od udara dva „boinga” nego su uništene eksplozivom iznutra, planski i kontrolisano. Ljudi koji vjeruju u ovo drugo objašnjenje žive u sasvim drugačijem svijetu od onih koji vjeruju u prvo. U svijetu broj 2, za rušenje kula bliznakinja nije odgovorna Al Kaida nego američka vlada kojoj je bio potreban izgovor za rat na Bliskom istoku i učvršćivanje vlasti Bušove administracije. U Pentagon nije udario putnički avion, već krstareća raketa. A let „UA 93” nije prekinut kada su putnici nagrnuli u kokpit nego ga je namjerno oborio „lovac” američkog vazduhoplovstva.

Svijet broj 2 ima mnogo veću populaciju nego što bi se moglo pretpostaviti. Jedna prošlomesječna anketa je pokazala da trećina Amerikanaca smatra „vjerovatnim ili veoma vjerovatnim” da su vladini zvaničnici ili dozvolili napade ili su ih sami organizovali. Vodeći svjetski mediji uglavnom ignorišu „Pokret za istinu o 11. septembru”, kako sebe zovu pristalice ove teorije zavijere, ali zato on cvijeta na internetu. Jedan od najpopularnijih i po mnogima najbolji materijal jeste 90-minutni video Sitniš – kolekcija fotografija, statističkih podataka, dokumentarnih snimaka, izjava svedoka i stručnih analiza – koji sloj po sloj ogoljava konvencionalnu priču o tome šta se dogodilo 11. septembra 2001. godine.

Dio o Pentagonu je stožer u svijetu broj 2. Mjesto nesreće jednostavno nije izgleda kako treba. Nije bilo dovoljno štete. Rupa na spoljnom zidu bila je široka 30 metara, a „boing 757” ima raspon krila 50 metara. Zašto rupa nije veća? Zašto je sve tako uredno? nižu se pitanja.

Eksperti su objasnili (vlada SAD dosad je izdala tri zvanična izviještaja) da je rupa nastala od trupa aviona, a ne krila. Ali šta je onda sa krilima, repom i motorom. Oni se uopšte ne vide na snimcima sa mjesta nesreće, a travnjak po kojem je „boing” navodno vukao jedno krilo na snimku djeluje besprekorno. Osim toga, zaposleni u Pentagonu rekli su da su osijetili miris bezdimnog baruta, a to je eksploziv koji nose krstareće rakete.

Sumnjivo je i rušenje zgrade broj sedam iz kompleksa STC. Nju nije pogodio avion, a srušila se isto uslijed manjeg požara. Pristalice teorije zavjere vjeruju da je u njoj bio smješten komandni centar CIA iz koje je cijela operacija vođena, pa su njenim uništenjem nestali i dokazi. Pomenuti film koji su amaterski napravila dvojica dvadesetogodišnjaka novcem od džeparca apeluje na gledaoce da koriste zdrav razum – da ne vjeruju zvaničnim objašnjenjima, već svojim očima i mozgovima.

„Da 19 otmičara mogu da prevare obezbjeđenje i udare sa četiri putnička aviona u roku od dva sata da ih vojska ničim ne omete i to u najbolje čuvanom vazdušnom prostoru u SAD i cijelom svijetu? To je čista teorija zavjere”, kaže Karl Rouv, jedan od autora. Ako smo išli u rat da uništimo fiktivno oružje za masovno uništenje, insceniranje fiktivnog terorističkog rata ne djeluje toliko nevjerovatno, kažu oni. „Intelektualci za istinu o 11/9”, nedavno osnovana grupa 75 američkih profesora koji pokušavaju da dokažu navodnu veliku obmanu, tvrde da kule bliznakinje nisu mogle da se sruše od udara aviona, jer temperatura na kojoj gori avionsko gorivo ne može da otopi čelične nosače.

Ipak, i ova i sve ostale teorije zavere imaju jedan veliki problem – što više mislimo o njima, više shvatamo da zavise od slučajnosti, činjenica bez analize i dokumentacije, citata istrgnutih iz konteksta i izjava traumatizovanih svjedoka.

Mjesto udara na Pentagonu stvarno djeluje čudno. Ali ako je tamo pala krstareća raketa, šta se dogodilo sa letom „AA77”? Gdje su nestali svi ti stvarni ljudi? Jesu li ubijeni, preseljeni? „Profesori za istinu” tvrde da su glasovi očajnih putnika koji su se javljali rođacima kompjuterski generisani u jednoj kalifornijskoj laboratoriji. Šta ćemo sa očevicima koji su vidijeli avion, a ne raketu. I kakve su šanse da je operacija takvog obima, sa stotinama vojnog i civilnog personala – izvedena da ništa nije „procurilo”. Psiholozi koji se bave teorijom zavjere objašnjavaju da ih javnost prihvata jer su uzbudljivije od istine ili iz emocionalne potrebe. Pomisao da iza svega stoji neka zlokobna sila koja upravlja svjetskim događajima djeluje utješno, ma kako to izopačeno zvučalo, kažu oni.

Od 11. septembra 2001. godine prošlo je 10 godina a zvanična verzija po kojoj su teroristi Al Kaide pod komandom Osame Bin Ladena udarili otetim putničkim avionima u dvije kule Svjetskog trgovinskog centra još je u opticaju. Zanimljivo je da brojni politički analitičari ovo prihvataju pa tumače da se Al Kaida, koju su stvorili i finansirali Amerikanci, otrgla kontroli i krenula u napad na svoje tvorce. Međutim, ako bi to bilo tačno, značilo bi da su CIA, FBI i ostale odbrambene i bezbjedonosne strukture u "najmoćnijoj državi na svijetu" odavno propale. Jer, ako ih tako može savladati jedan Arapin iz afganistanske pustinje, šta im onda sve mogu raditi tradicionalni neprijatelji sa mnogo moćnijim oružjem i logistikom, npr. Rusi, Kinezi. Američki Kongres, međutim, i nakon 10 godina izbijegava da istraži i u javnost iznese sve detalje zločina pravdajući se zakonskom odredbom (Patriotski zakon) da bi otkrivanje nekih detalja ugrozilo nacionalnu bezbjednost SAD. Misli se, naravno, na navodne propuste u radu nadležnih službih, prije svega CIA, FBI i službi Pentagona koje su "priznaju" zvaničnici, zatajile u međusobnoj komunikaciji.

Rezultati jedne anakete pokazuju da svaki sedmi Amerikanac smatra da Bijela kuća stoji iza napada 11. septembra. Na osnovu ankete koju se sprovele novine Dejli Mail 15 odsto Amerikanaca smatra da vlada bivšeg američkog predsjednika Džordža Buša stoji iza napada 11. septembra. Većina Amerikanaca koji smatraju da se Bijela kuća nalazi iz događaja 11. septembra imaju između 15 i 24 godine. Oni smatraju da je Bijela kuća režiser napada 11. septembra. Anketa je održana 28. augusta na 1.000 učesnika.

 

Izvor: http://bosnian.irib.ir

19.08.2011.

Islamofobija i diskriminacija prema muslimanima u BiH je stvarnost

Islamofobija, diskriminacija i netolerancija prema muslimanima i islamskim vrijednostima je stvarnost i ozbiljan problem društva u Bosni i Hercegovini, navodi se u Prvom izvještaju o islamofobiji za period od 2004. do 2011.godine, koji je danas u Sarajevu objavio Rijaset Islamske zajednice BiH.

Izvještaj, kojeg su predstavili muftija vojni Ismail ef. Smajlović i rukovodilac Rijasetove Službe za odnose sa javnošću Ekrem Tucaković, sastoji se od šest područja koja su bila u fokusu analize a to su izjave državnih i političkih predstavnika u kojima se manifestira diskriminacija, vrijeđanje i širenje predrasuda, zatim lična i kolektivna dimenzija slobode vjere u medijima, sektori zapošljavanja i obrazovanja, diskriminacija i netolerancija u umjetničkim djelima te zločini iz mržnje kroz napade na muslimane, službenike i imovinu Islamske zajednice.

Kako za naš program ističe gosp. Tucaković, izvještaj donosi kraći pregled temeljnih instrumenata u zaštiti ljudskih prava i sloboda koji se najčešće krše, izjave istaknutih bivših i sadašnjih zvaničnika o islamofobiji, te ukazuje na stanovite teškoće oko definiranja termina islamofobija i dileme koje oko toga postoje.

- „Širenje predrasuda, netrpeljivost, sijanje straha, vrijeđanje, izrugivanje vjerskim obredima i osjećanjima, zatim fizički napadi na džamije i mezarja, pokušaji diskriminacije u obrazovanju, diskriminacija u zapošljavanju, stavljanje u neprimjeren kontekst islamske terminologije, simbola i imamske profesije predstavljaju pojave kojima se ugrožavaju i krše ljudska prava muslimana i bitno utječe na njihov lični i društveni život muslimana. Stvaranju ambijenta netolerancije i predrasuda doprinose neodgovorne izjave nekih političkih predstavnika i državnih funkcionera. Propusti i slabosti unutar rada državnih organa su posebno značajan izvor kreiranja ambijenta netolerancije, širenja predrasuda, straha i sumnji prema muslimanima. Pojedini mediji postali su važan kanal javnog plasiranja sadržaja uvredljivog i netolerantnog karaktera. Predrasude i netolerancija u sektoru traženja posla i zapošljavanja ostavljaju teške posljedice po ljudsku ličnost i dostojanstvo. Posebno su ovim pogođene muslimanke koje nose maramu. Pružanje vjerskog odgoja i obrazovanja u javnim ustanovama u više je navrata bilo predmet oštrih rasprava pri čemu je korišten neprimjeren i uvredljiv jezik i upućivani su zahtjevi za izgon vjeronauke iz javnih škola, zatim je dovođeno vjersko podučavanje u koleraciju sa fašizmom a naročito je bila intenzivna negativna medijska kampanja u nekim periodima potpuno iracionalna protiv islamske vjeronauke u Javnoj ustanovi Djeca Sarajeva. Posljednjih godina zapaža se sve češće upotreba umjetničkih sadržaja i izraza u cilju širenja direktne ili indirektne netolerancije ili vrijeđanja vrijednosti islama i islamskih autoriteta. Naročito je to izraženo kroz objavljivanje uvredljivih karikatura, fotomontaža, putem muzičke i kvazipoetskih sadržaja...“ navodi naš sagovornik.

Odgovarajući na pitanja novinara, Tucaković je kao jedan od najtežih ali i najjasnijih primjera islamofobije naveo izjavu Milorada Dodika da „muslimani ne mogu biti sudije“ dok je muftija Smajlović komentirajući jučerašnju izjavu člana bh.Predsjedništva Nebojše Radmanovića, da je pismo reisa Cerića vrsta pripreme za rat, rekao da Radmanovićeva izjava nije nimalo ugodna i da podsjeća na Karadžićevu izjavu u Skupštini 1992. godine.

 Izvor: Radio Islam

 


16.08.2011.

Zbog islama ostavio slavu i bogatstvo

Amir Jennid Hovkins, američki pjevač poznat kao Lon, nakon prelaska na islam izjavio je: “I pored slave i bogatstva, nisam osjećao sreću, ali nakon što sam prešao na islam osjećam potpunu sreću i blagostanje”. On je povodom ramazanskog koncerta u Ujedinjenim Arapskim Emiratima izjavio: “Kada sam 2008 godine došao u Emirate, privukao me je zvuk ezana koji je ujedno bio i poziv na veće proučavanje ove vjere, nakon kojeg sam prešao na islam”.
Izvještaji javljaju da je Amir Jennid Hovkins rođen u New Yorku u kojem je do trinaeste godine boravio. Nakon toga otišao je u Los Angeles gdje se bavio glumom, da bi u konačnici počeo da komponuje pjesme, te je osnovao i umjetničko društvo pod imenom “Lon”.

Izvor: Radio Islam
 

09.08.2011.

Mahmud Derviš pjeva o Palestini

Mahmud Derviš pjeva o Palestini (1941. – 2008.)

Mi oči ljubopitne imamo,

Zovite, uzvikute, povikujte, za ostatak domovine što opstade,

I dio što okupiran postade,

Djeci svojoj junaštvo boraca hrabrih, palih, opričajte,

Krv naša je znak borbe stamene,

Na one što se mire kišu metaka saspite,

Da ih pokrenete...

Od onih što ratuju strahujte,

Od borbenih ratnika se držite!

Stihove koje ste pročitali djelo su poznatog palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša koji je 9. avgusta prije tri godine napustio ovaj svijet i pohrlio u blizinu Stvoritelja svih svjetova. Spadao je među najpopularnije palestinske pjesnike moderniste mlađe generacije. Bio je izrazito popularan širom arapskog svijeta, a njegovu markantnu pojavu uveličavao je njegov revolucionarni način življenja – njegova poetska borba za svoj narod i svoju domovinu. O njemu su rekli: Palestina je svila dom u njegovu razumu, srcu, njegovim emocijama, njegovu peru i njegovoj poeziji. I zaista je prelijepo spjevao slijedeće stihove:

Moj vatan nije trava,

A ja nisam putnik.

Dervišova poezija je pronašla put do srca svih Palestinaca. Njegova poezija proživljava djetinjstvo s palestinskom djecom, mladost s omladinom i starost sa palestinskim sijedim bradama, a njega svi, skoro pa bez izuzetka, doživljavaju svojevrsnim simbolom Palestine. Uživao je naklonost svih slobodara svijeta, jer nje zbor o Palestini bio odlika njegovog identiteta, njegove suštine i nacionalnosti.

 

P.S. Ovih dana sam zauzet stranicom koju sam napravio o Palestini na fb-u, ima dosta materijala o palestini pa sam mislio nekako da ih sve okupim u jednoj stranici ukljucujuci vijesti, slike, video, karikature i pjesme. ako ste i vi voljeni, bujrum:

http://www.facebook.com/pages/Sloboda-za-okupiranu-Palestinu/131269736964476?sk=wall

11.07.2011.

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (6)

Ako nemate vremena da pročitate cijeli tekst, možete ga slušati na adresi:
http://bosnian.irib.ir/programi/item/105512-pucanj-pred-o%C4%8Dima-plavih-kaciga-6

Kako se očituje odgovornost OUN-a u odnosu na Srebrenicu prema međunarodnom pravu?

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Osvanulo je jutro tog strašnog događaja. Suprotno riječima utjehe holandskog komandanta snage srbo-četničkog agresora se nisu povukle. Avioni UN-a suprotno očekivanju svih Srebreničana i bez obraćanja pažnje na pozive u pomoć iz enklave vratili su se u italijanske baze pod izgovorom obezbjeđenja goriva. Već oko podneva više od 20 hiljada izbjeglica je krenulo prema vojnoj bazi holandskih „plavih kagiga“ u Potočarima. Nije bilo skloništa. Grad, bez naoružanja i ugrožen bio je u potpunosti okružen. Niko nije razmišljao o srebreničkim jetimima. Ugroženo stanovništvo Srebrenice nije imalo zaštitnika.

Obzirom na vrijeme i novonastale uvjete u Srebrenici odgovornost Organizacije Ujedinjenih nacija u odnosu na ovaj grad se može analizirati kroz tri ciljana aspekta i odgovornosti u segmentu preventive, reakcije i obnove.

U prvoj fazi Ujedinjene nacije su imale obavezu da spriječe bilo šta što bi moglo i ličiti na ono što se desilo u Srebrenici. Da su Ujedinjene nacije pokazale više ozbiljnosti na terenu u cilju spriječavanja tragedije u Srebrenici, da su pokazali više interesovanja u naporima da ne dođe do onoga što se zapravo desilo u Srebrenici, mogli su spriječiti masovni pokolj i genocid nad Bošnjacima Srebrenice.

Na početku, svaki oblik operacije i aktivnosti na polju spriječavanja potrebuje dobro poznavanje činjeničnog stanja kako bi saznali da li postoji ikakva mogućnost da se isto to stanje pretvori u nešto gdje bi se mogli počiniti zločini koji su se kasnije i desili u Srebrenici, a to su zločin genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina i etničkog čišćenja.

Ove činjenice obzirom na ekonomske, socijalne, kulturne, historijske i političke uvjete svake zemlje su promjenjive tako da je njihovo pravilno i pravovremeno studiranje i shvatanje potrebno da bi se kasnije mogle donijeti odgovarajuće odluke u namjeri boljeg reagiranja na dešavanja i sve nove promjene.

Ujedinjene nacije su mogle prepoznavanjem upravo ovih faktora i izučavanjem navedenih indeksa spriječe pojavu bilo kojeg od ranije navedenih zločina.

Ali Ujedinjene nacije sa potpunom indiferentnošću na etnička, rasna i vjerska neslaganja između Srba – svetosavaca i Bošnjaka – muslimana, ali i radikalno nacionalističko pa i rasističko ponašanje Srba, pa i zapostavljanje činjenice da je Srebrenica izuzetno značajna strateška kota za srbo-četničkog agresora na putu dostizanja do drevnog sna stvaranja „Velike Srbije“, bez pravilnog shvatanja, analize i studija su stupile na tako osjetljivo i opasno tlo Srebrenice. Sa druge strane OUN je morala raditi na stvaranju posebnog organa sa sjedištem u Srebrenici koji bi imao zadatak da analizira sve podatke sa tog područja i nakon toga ih proslijedi u sjedište UN-snaga u Sarajevu ili bilo gdje drugdje u svijetu. Ovaj ured u Srebrenici bi trebao da Ujedinjenim narodima pošalje znak alarmantnog stanja u regionu kako bi mogli pravoremeno i u odgovarajućoj mjeri da se posvete novonastalim uvjetima u toj sredini. Ovaj ured bi trebao da se posveti operaciji određivanja prioriteta u prevenciji, spriječavanju i nametanju određenih rješenja za strane u konfliktu, posebno kada je riječ o agresiji dobronaoružanih i organiziranih vojnih snaga nad nebranjenim civilnim stanovništvom jednog regiona.

Pogrešno ponašanje Ujedinjenih nacija u ovoj fazi i izostanak uspješne reakcije OUN-a u spriječavanju tragedije u Srebrenici dovelo je čelnu svjetsku organizaciju u stanje da nakon tih grešaka koje su rezultat nepoštivanja njihovih obaveza i dužnosti u odnosu na stanovništvo zaštićene zone Srebrenica i Žepa radi na adekvatnoj reakciji.

Obzirom na činjenicu da je upotreba sile i vojnih snaga jasno pojašnjena rezolucijama VS OUN-a adekvatna vojna reakcija UN-a je trebala spriječiti zločine počinjene u Srebrenici.

Najvažnija reakcija OUN-a na ovom planu se trebala desiti u rasponu od 6. do 12. jula kada je mogla biti najefektivnija i kada su zračne snage OUN-a, odnosno NATO-a, trebale djejstvovati po položajima srbo-četničkog agresora na zaštićenu zonu Srebrenica i Žepa. Zapravo ovaj potez mogao je obeshrabriti srboćčetničke horde oko Srebrenice od njihove namjere koja je ranije bila pripremljena i planirana. Ali zračni udari UN-a ili NATO-a da bi prešli u stvarnost trebaju dobiti dozvolu i komandanata Sjevernoatlanskog vojnog saveza i UNPROFOR-a. Avioni čuvara mira su prvo dobili dozvolu za djelovanje po položajima agresora ali je kasnije ta odluka poništena i nikada više nije dobila zeleno svjetlo za djelovanje protiv prijetnji miru u regionu.

Jasno odustajanje UN-a u odnosu na svoje dužnosti prema stanovništvu zaštićene zone Srebrenice i izostanak reakcije vojnih snaga UN-a u odnosu na jasno prezentirane kapacitete iz sadržaja rezolucija VS OUN-a zasigurno prema međunarodnom pravu svu odgovornost stavlja na pleća međunarodne zajednice, odnosno njenih mirovnih snaga i komandnog kadra koji nije dozvolio upotrebu vojne sile nad agresorskim snagama koje su krše međunarodne zakone i rezolucije VS OUN-a. Drugim riječima, Ujedinjeni narodi trebaju biti proglašeni odgovornim pred stanovništvom Srebrenice zbog svega onoga što se desilo u toj zaštićenoj zoni.

Obzirom na katastrofalno djelovanje i reakcije snaga OUN-a kao i mnogobrojne greške u njihovom ponašanju u odnosu na samu misiju koju su pokrenuli u BiH što je dovelo do strašne katastrofe u Srebrenici, Ujedinjene nacije nisu smjele prepustiti stanovništvo Srebrenice nakon rata da se samostalno brine u novonastalim uvjetima. Ujedinjeni narodi su imali dužnosti i obavezu da na osnovu svojih obaveza materijalno i duhovno podrže preživjelo stanovništvo Srebrenice i umanji njihovu bol, ali umanjivanje boli stanovništva koje je tako jednostavno prepušteno srbo-četničkom agresoru i izdano od strane međunarodne zajednice i UN-a izgledalo je poput nove nemoguće misije.

Na osnovu obaveze „obnove“ Ujedinjeni narodi su imali dužnost i obavezu da materijalno pomognu rješavanju egzistencijalnih problema preživjelog stanovništva Srebrenice i povratnika te obnovu porušenog koje je postalo takvim nakon što su vojne snage UN-a pasivno posmatrale divljanje srbo-četničkog agresora, te na koncu stupe u operaciju obnove porušenog u Srebrenici i omoguće uvjete za povratak protjeranog stanovništva Srebrenice.

Drugim riječima, Ujedinjene nacije su prema stanovništvu i gradu Srebrenici imali obavezu da stvore uvjete za povratak prisilno protjerano i raseljeno stanovništvo Srebrenice i okolnih gradova kako bi im omogućili nastavak koliko-toliko normalnog života.

Sa duhovnog stajališta Ujedinjene nacije su mogle da hapšenjem, sudskim procesuiranjem i kažnjavanjem odgovornih za izdavanje naredbi, pripremi uvjeta za zločine i fizičke egzekutore civilnog i nebranjenog stanovništva Srebrenice učine jedan korak na smanjenju boli kod preživjelih Srebreničana i stanovnika drugih gradova ali krovna svjetska organizacije je izostankom odlučnosti u tom sektoru došla do vrhunca svoje nesposobnosti, slabosti i neefikasnosti u rješavanju krize u Srebrenici.

Holandske „plave kacige“ su samo sedmicu dana nakon genocida u Srebrenici napustile teritorij Bosne i Hercegovine i povukle se u Holandiju gdje su od zvaničnika svoje zemlje nagrađeni vojnim počastima i ordenima za hrabrost, a upriličena je velika pompa i slavlje zbog toga što su se živi i zdravi vratili svojim domovima. Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Savezne Republike Jugoslavije je nakon petogodišnjeg sudskog procesa, kako to stoji u zvaničnim dokumentima Haškog tribunala, počinio samoubistvo 11. marta 2006. godine. Radovan Karadžić je nakon 13 godina bijega uhapšen 2010. godine u vrijeme dok se predstavljao osobom adekvatnom za liječenje duhovnih bolesti kod svojih pacijenata a danas se podsmijava cjelokupnom sudskom procesu koji se vodi protiv njega u sudnicama Haškog tribunala, dok je Ratko Mladić, još jedan od glavnih krvnika pokolja u Srebrenici, uhapšen nakon 16 godina hrabrog i junačkog skrivanja po raznoraznim rupama i manastirima širom Srbije i nakon toga predat Haškom tribunalu. On je i nakon drugog pojavljivanja pred sudijama odbio da se izjasni o optužnici i već sada počeo omalovažavati rad suda govoreći da ga ne priznaje.

U svakom slučaju Ujedinjeni narodi su počinili nebrojene greške u odnosu na svoje obaveze sadržane u tri faktora prema stanovništvu Srebrenice, tako da će zauvijek, pravno i moralno, biti odgovorni pred preživjelima Srebrenice i ljudske savjesti cjelokupnog čovječanstva.

Grad je postepeno dobijao boje smrti i tuge. Šejtanska vojska je isukala svoje smrtonosno oružje. Zvuci velike boli iz grudi mnogobrojnih zatočenih su mučile uši prisutnih vojnika međunarodnih mirovnih snaga. Ali i miris ćevapa! Ali, da li je to bio miris ćevapa ili živog mesa rastrganog šrapnelima i gelerima artiljerijskih granata različitog kalibra. Ovdje je srce civilizirane Evrope. Čujete naše glasove iz Srebrenice. Sve je pod kontrolom duhova.

11.07.2011.

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (5)

Ako nemate vremena da pročitate cijeli tekst, možete ga slušati na adresi:

http://bosnian.irib.ir/programi/item/105327-pucanj-pred-o%C4%8Dima-plavih-kaciga-5

Karakteristike politike OUN-a u proglašavanju Srebrenice zaštićenom zonom

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Deseti juli! U grad stižu rijeke izbjeglica. Gradske ulice su bile preplavljene prognanicima a istovremeno su bile meta čestih minobacačkih napada. Svi su posmatrali nebo kako bi ugledali borbene avione novog svjetskog poretka. Djeca Kabilova su se približila gradu. Nema vijesti ni o kiši ni o Suncu. Srca su se našla na raskršću. Da li je opet moguće imati povjerenja u novi svjetski poredak?

Još jedna od političkih odluka Organizacije Ujedinjenih nacija u odnosu na krizu u Srebrenici - baš kao što je to slučaj sa mnogobrojnim drugim odlukama vezano za agresiju na BiH – bila je odluka VS OUN-a da se Srebrenica proglasi jednom od 5 zaštićenih zona UN-a u BiH.

Proglašavanje nekih teritorija u ratu zahvaćenom regionu „zaštićenom zonom“ u međunarodnom pravu i tokom historije nije neka nova ideja a prvi puta je zvanično predložena od strane Henrija Dunanta 1870. godine tokom ratnog okršaja Francuske i Pruske a nakon toga su se masovno koristile tokom ratnih sukoba širom svijeta. Veliki pozitivan uspjeh navedenih zaštićenih zona je doveo do toga da se u konvencijama iz 1949. godine usvojenim u Ženevi posebno navode.

U međunarodnom humanitarnom pravu zaštićene zone su logori, luke, gradovi, sela ili zgrade u kojima se nalaze osobe koje ne učestvuju u ratnom okršaju, bilo da se radi o vojnicima koji su ranjeni ili bolesni te su zbog toga daleko od bojnog polja ili je riječ o civilima koji uopšte ne učestvuju u oružanom sukobu i neprijateljstvima ali se ipak nalaze u velikoj opasnosti.

Ovo smo naveli zbog toga da bi smo predstavili da je formiranje „zaštićenih zona“ tokom ratnih sukoba u historiji bio jedan pozitivan potez, posebno kada je riječ o međunarodnom humanitarnom pravu, dok je i sa razumskog shvatanja i logike također bio koristan potez. Ali formiranje „zaštićene zone“ UN-a u Srebrenici, kao i slučaj sa samom operacijom očuvanja mira u BiH je bilo van svog teoretskog oblika, zbog čega je došlo do promjene tog osnovnog oblika njene upotrebe.

Najvažniji faktori formiranja zaštićenih zona formiranih od strane UN-a jeste neobraćanje pažnje na dva izuzetno važna faktora koja se tiču faktora zadovoljstva i samog geografskg položaja. Ove prilike je riječ o regionu koji je izuzetno strateški važan kao i činjenica da se radilo o klasičnoj civilnoj zoni. U ovom prilogu ćemo se ukratko osvrnuti upravo na ova dva faktora.

Jedan od faktora i uvjeta koji su važni u formiranju zaštićenih zona a tiče se teme koja je izuzetno važna je pitanje zadovoljstva, što je zapravo navedeno o sadržaju Ženevskih konvencija. Što znači da dvije strane u sukobu moraju zajednički raditi na određivanju teritorija koji bi bio zaštićena zona kako bi se suzdržale od bilo kakvih vojnih operacija na tom teritoriju. Zbog toga i formiranje zaštićene zone u bilo kom dijelu teritorija obuhvaćenog ratnim sukobom bez zadovoljstva jedne od zaraćenih strana nema pravnu vrijednost.

Ovdje je potrebno napomenuti da zaštićena zona u Srebrenici nije formirana na osnovu ove stavke jer obije zaraćene strane u sukobu nisu bile zadovoljne takvim činom. Zraćene strane nisu imale volje da se pozabave tim pitanjem dok je opet veća odgovornost na Vijeći sigurnosti OUN-a jer nije bilo zainteresirano da se pozabavi korjenitim rješavanjem potojećih problema i nesporazuma u ovom oružanom okršaju.

Muslimani-Bošnjaci sa jedne strane nisu imali povjerenja u politiku Vijeća sigurnosti dok Srbi sa druge strane nisu bili zadovoljni formiranjem neke zaštićene zone u svojoj blizini jer se to kosilo njihovom programu etničkog čišćenja teritorija i formiranja tvorevine koja bi odgovarala njihovom historijskom projektu formiranja „Velike Srbije“.

Drugi faktor koji je bio zapostavljen prilikom proglašavanja zaštićenih zona od strane Vijeća sigurnosti OUN-a jeste poseban pogled Srba na poseban vojni i strateški položaj Srebrenice.

Globalno posmatrajući ovo pitanje stiže se do zaključka da su zaštićene zone u ratnim sukobima bile uspješni projekti zbog toga što su to većinom bili civilni regioni. Stoga se ovdje treba zaključiti da se zaštićene zone trebaju formirati ili proglasiti u onim zonama ili regionima koji nisu imali nikakve vojne komponente ni za jednu zaraćenu stranu u sukobu. Ali Vijeće sigurnosti OUN-a proglašavanjem Srebrenice i Žepe zaštićenom zonom svoj posao nije uradilo potpuno, kompletno i savršeno jer je Srebrenica posjedovala sve one faktore koji su ranije označeni da ne smiju postojati na teritoriji koja se želi proglasiti zaštićenom zonom a to su faktori koji su se povezivali sa temom vojne komponente regiona i njegovog strateškog položaja gdje se ukazuje na veliku populaciju civilnog stanovništva, dobro izgrađene infrastrukture, strateški položaj i mnogi drugi koji su Srebrenicu činili daleko od onoga što je ranije bio slučaje tokom imenovanja i proglašavanja nekog regiona zaštićenom zonom. Ujedinjene nacije su se zadovoljile nametanjem ugovora objema stranama u sukobu kojim je Srebrenica proglašena zaštićenom i demilitariziranom zonom gdje je od bošnjačkog stanovništva uzela naoružanje i ratnu opremu – onoliko koliko su imali u posjedu – i na taj način proglasili Srebrenicu i Žepu zaštićenom zonom. Ove činjenice su zapravo dovele do stvaranja ideje kod srbo-četničkog agresora o napadu na Srebrenicu, njene okupacije i pripajanja projektu stvaranja „Velike Srbije“. Srbi su nakon ove faze djelovanja mirovnih snaga UN-a u Podrinju uvijek razmišljali na koji način da u djelo sprovedu svoje pokvarene zamisli.

Proglašavanje Srebrenice demilitariziranom zonom i pored činjenice da je sam grad bio izuzetno značajno strateško mjesto za srpski živalj te predviđanje srbo-četničkog agresora da Ujedinjeni narodi neće ništa poduzeti u slučaju napada na bošnjačko stanovništvo regiona Srebrenice i Žepe, doveli su do stvaranja uvjeta pada Srebrenice u ruke agresora i nakon toga pokolja bošnjačkog stanovništva.

U izuzetno optimističnom viđenju stvarnog stanja na terenu, znači bez uzimanja u obzir faktora obostranog zadovoljstva strana u sukobu i faktora da se radi o strateškom regionu sa posebnom vojnom važnošću regiona za srbo-četničkog agresora, ova odluka Vijeća sigurnosti OUN-a bi se mogla pravdati i braniti u slučaju da se mirovnim snagama koje su čuvale zaštićenu zonu pruži maksimalna vojna i logistička pomoć, ali izostanak važna dva faktora i nepostojanje snažne vojne i logističke podrške u odnosu na svakodnevne prijetnje srbo-četničkog agresora može dovesti do strašnog pokolja i zločina koji će se kasnije i desiti upravo u Srebrenici.

Stanovništvo Srebrenice i okolnih naselja pa čak i Bošnjaka koji su ovdje pobjegli u nadi da će biti zaštićeni osjećali su da će mirovne i snage podrške UN-a zaista poštovati sadržaje rezolucija 819 i 824 VS OUN-a, ali nisu ni sanjali da ih može dostići ono što će se kasnije nazvati najvećom ljudskom katastrofom na evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata.

Ali Ujedinjeni narodi su ovom odlukom upotpunili kolekciju svojih grešaka i na taj način počinili historijsku izdaju bošnjačkog stanovništva Srebrenice i okoline. Opsežnost kataatrofe je bila toliko velika da je i sam generalni sekretar OUN-a priznao da Vijeće sigurnosti djeluje na osnovu interesa svjetskih velesila i stalnih članica VS-a sa pravom veta, a ne na osnovu međunarodnog prava.

Šuma je ranjena mnogobrojnim minobacačkim i drugim vrstama artiljerskih projektila. Stabla jabuka su također ranjena. Na sve strane se osjeća miris krvi. Hiljade osoba je izgubljeno u gradu. Zahtjevi za zračnom podrškom NATO-snaga nisu urodili plodom. Oči su posmatrale šta se sve dešava u gradu i okolini. Očevi se ne plaše smrti, više se plaše da će njihove supruge, majke i sestre, ali i njihova djeca ostati usamljeni. Zvuk smijeha i mračni pogledi Kabilovih sinova sve više i više su ih nervirali i nanosili im bol.

Kada će se na horizontu pojaviti avioni novog svjetskog poretka?

10.07.2011.

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (4)

Ako nemate vremena da pročitate cijeli tekst, možete ga slušati na adresi:

http://bosnian.irib.ir/programi/item/105326-pucanj-pred-o%C4%8Dima-plavih-kaciga-4

Koje su karakteristike misije mirovnih snaga UN-a u Srebrenici?

Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan.

Po kalendaru se moglo zaključiti da je osmi juli. Stanje se svakoga dana sve više kompliciralo dok je nada gubila na svom intenzitetu. Napadi srbo-četničkog agresora su bili sve intezivniji. Njihovo fizičko napredovanje je primoralo civilno stanovništvo iz okoline Srebrenice da se povuče u centar grada a pročula se informacija da je oko 30 pripadnika holandskog bataljona UN-ovih «plavih kaciga» zarobljeno i da su taoci u agresorovim rukama. Grad je bio u zebnji dok su se svi njegovi stanovnici zapitkivali «da li će se svjetski poredak probuditi iz zimskog sna?»

Kao što smo govorili i u prethodnom prilogu ovog kratkog ciklusa, misija mirovnih snaga OUN-a u Srebrenici kao jedne od najznačajnijih i najpolemičnijih operacija UN-a je posjedovala mnogobrojne problemeU ranijim prilozima smo ukazali na neke od njih. Ove prilike ćemo govoriti o dva izuzetno značajna slučaja.

Globalno gledajući misija mirovnih snaga OUN-a je sadržana iz tri dijela i komponente – stvaranju mira ili prevencija da ne dođe do sukoba, očuvanju mira i jačanju mira. Stoga se može zaključiti da je za operaciju koja bi se trebala nazvati uspješno potrebno ostvariti sva tri parametra, ili izvršiti prevenciju da do sukoba dođe, ili riješiti sukob ili drugim riječima stvoriti mir.

Globalno posmatrajući dešavanja u napadnutoj Bosni i Hercegovini a posebno u njenom istočnom dijelu gdje se nalazi Srebrenica, kada želimo govoriti o razlozima nemoći ili nesposobnosti Organizacije Ujedinjenih nacija na polju sprečavanja nastanka krize i katastrofe u Srebrenici jeste nemoć u pravilnom prepoznavanju korijena krize kao i kontradiktornost među pojmovima kao što su nametanje mira i očuvanje mira. Mirovne snage UN-a su stigle u Srebrenicu u vrijeme kada među zaraćenim stranama – suprotno drugim misijama u svijetu – nije postojao potpisan mirovni ugovor niti bilo kakav prekid vatre.

Znači, mirovne snage OUN-a su došle da štite mir koji nije imao nikakve vanjske obrise.

Drugim riječima, u većini slučajeva mirovne snage UN-a su raspoređivane u regionima gdje su tek okončani oružani sukobi, gdje su postojali potpisani mirovni sporazumi ili prekid vatre u namjeri da provode te sporazume i spriječe ponovni početak sukoba. Ali u Srebrenici mirovne snage UN-a su stigle u teškim ratnim djejstvima te su u takvim uvjetima pokušavali uspostaviti mir, što je zapravo dovelo do mnogobrojnih kontradiktornosti u ponašanju mirovnih snaga jer nisu poznavali šta je njihova glavna misija.

Sa druge strane u rezoluciji 819 Vijeća sigurnosti OUN-a o uspostavi mira se govori deklarativno bez ikakvih represija ili neke fizičke moći. Jedan od zapovjednika mirovnih snaga UN-a je dobro shvatio ovaj veliki nedostatak tako da je više puta upozoravao na navedeni nedostatak, a jedne prilike svojim nadređenima je rekao da mirovne snage i «plave kacige» raspoređene da štite zaštićene zone trebaju posebnu misiju u kojoj bi se među tim mirovnim snagama mogle pronaći i operativni kapaciteti. Trenutno stanje je bilo moguće riješiti jedino putem specijalnih misija uspostave mira a ne putem samog izraza «uspostava mira».

Sa druge strane, Vijeće sigurnosti, generalni sekretar OUN-a i specijalni predstavnik nisu uspjeli doseći do koncenzusa oko pitanja promjene misije iz očuvanja mira u stvaranje mira jer su smatrali da ne postoje odgovarajući tehnički usvjeti za takvo što.

Vijeće sigurnosti OUN-a je te prilike neprihvatanjem činjeničnog stanja na terenu počinilo još jednu grešku jer je počušalo da izbriše sve determinante potrebne za rješavanje jednog problema a ujedno se okrenulo usvajanju nove rezolucije koja bi bila zasnovana na članu 7. Povelje Ujedinjenih nacija bez toga da su jasno predočili šta su stvarni ciljevi te nove rezolucije i mirovne misije UN-a u Bosni i Hercegovini. Pored toga nisu uspjeli ostvariti potrebnu logističku podršku za sprovođenje u djelo takve rezolucije. Rezolucije koje je predlagao tadašnji specijalni izaslanik OUN-a za bivšu Jugoslaviju Jasuši Akaši su se suočavale sa mnogobrojnim kontradiktornostima.

Nova greška koju su počinili Ujedinjeni narodi u Srebrenici jeste neobraćanje pažnje na nastale etničke probleme i sukobe a posebno ta gruba mržnja i želja za imaginarnom osvetom nad Bošnjacima zbog vlastitih kompleksa iz prošlosti. Koliko god da su se navedena osjećanja Srba koristila za interese imperijalističkih sila u namjeri očuvanja vlastite dominacije i kontrole nad regionom , ipak su trebala biti predmetom velike pažnje organa OUN-a tokom miješanja u ovakvu vrstu problema.

Na koncu, odugovlačenje Ujedinjenih nacija u obezbjeđivanju zračne i vojne podrške – drugim riječima odbijanja OUN-a da se osloni na sadržaj člana 7. Povelje UN-a – možda je jedna od najznačajnijih grešaka koje su Ujedinjeni narodi počinili tokom misije u BiH.

Ujedinjeni narodi su na osnovu usvojenih rezolucija VS UN-a imali obavezu da iskoriste svoje vojne kapacitete u slučaju da primijete bilo kakvo nekorektno ili represivno ponašanje srbo-četničkog agresora u odnosu na Bošnjake ili nesrpsko stanovništvo BiH. Te vojne snage su se trebale koristiti kao podrška muslimanskom življu u BiH. Ali svjetska krovna organizacija je preferirala da umjesto aktivnog miješanja u spriječavanje agresije i pokolja civilnog stanovništva jednostavno bude nijemi posmatrač genocida nad Bošnjacima Srebrenice i drugih regiona širom BiH.

Kao primjer, već koncem desetog jula, holandski zapovjednik je gradskim čelnicima rekao da će u slučaju izostanka povlačenja vojnih snaga srbo-četničkog agresora sa položaja u blizini grada do 6 sati sutradan ujutro narediti snažno artiljerijskog i raketno djelovanje po njihovim položajima. Agresorske snage se nisu povukle sa svojih položaja. U 9 sati ujutro tok 11. jula iz štaba UN-a u Sarajevu je dobio odgovor da njegov zahtjev za borbenom logističkom podrškom nije pravilno upućen te da ima određenih nedostataka. Samo par sati kasnije je poslao novi zahtjev, ali i tog puta, njegov nadređeni je odbio da vojno djeluje po položajima srbo-četničkog agresora u Srebrenici i okolini vojne baze holandskog bataljona UN-ovih «plavih kaciga» u Potočarima.

I ranije je holandski zapovjednik, tačnije 6. jula, usmeno tražio vojnu podršku Foxtrota, ali ovaj zahtjev nikada nije proslijeđen u štab UN-a u Sarajevu, što znači da nije prošla kroz taj prvi naredbodavni lanac unutar «mirovnjaka» UN-a.

Obzirom da se zračni napad snaga UN-a i NATO-a na položaje Srba mogao verifikovati kao jedina vrsta pomoći srebreničkom stanovništvu u tim ratnim uvjetima, potrebno je napomenuti činjenicu da je jedino zračni napad snaga NATO-a mogao da spriječi masakr nad Bošnjacima Srebrenice i okolnih mjesta koji su spas postražili u «zaštićenoj zoni» UN-a, kao što su u kosovskoj krizi napadi NATO-a onemogućili da se nad Kosovarima počine isti zločini od strane srbijanskih policijskih i vojnih snaga. Opet treba napomenuti da su Ujedinjene nacije usvajanjem rezolucija VS OUN-a a koje su se pozivale na član 7. Povelje UN-a bile obavezne da se vojno uključe u proces nametanja mira i spriječavanje genocida.

Zvuci lajanja agresorskih vojnika su odjekivali opustošenim ulicama Srebrenice. Uši civilnog stanovništva su se postepeno navikle na mnogobrojne detonacije i vijesti o smrti poznanika ili članova porodice. Stanje u gradu je bilo ravno koncertu u paklu. Djeca su se zabarikadirala u majčinom naručju, dok su majke razmišljale da li je u vrijeme odbrane prava kamena i šuma «stiglo vrijeme da nas novi svjetski poredak zaštiti i da nam pomogne?»

09.07.2011.

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (3)

Ako nemate vremena da pročitate cijeli tekst, možete ga slušati na adresi:
http://bosnian.irib.ir/programi/item/105325-pucanj-pred-o%C4%8Dima-plavih-kaciga-3

Koje su karakteristike misije UNPROFOR-a u Srebrenici?

"Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan."

Sunčevim izlaskom stigao je i osmi juli. Djeca su se probudila uz zvuke puščanih metaka i detonacija artiljerijskog djelovanja neprijatelja. Gran je izgledao usmljeniji nego ikad ranije. Branitelji grada su ponovo tražili da im se vrati naoružanje, dok su međunarodne mirovne snage bile na vježbi ljudskih prava. "Ne plašite se. Sve je pod kontrolom. Molimo vas vjerujte novom svjetskom poretku!"

Misija međunarodnih mirovnih snaga, kao najistaknutija i ujedno najsloženija misija koju određuje Vijeće sigurnosti Organizacije Ujedinjenih nacija u cilju dostizanja do glavnog globalnog pitanja i obaveze Vijeća sigurnosti – znači očuvanje svjetskog mira i bezbjednosti – oduvijek je bila praćena mnogobrojnim kontradiktornostima, sumnjičavostima i nepoznanicama.

Ovakvu izgubljenost je moguće razumjeti kao rezultat promjene djelovanja i dužnosti mirovnih misija te prelaska sa nekadašnjeg klasičnog i tradicionalnog vida djelovanja, te prelazak preko osnova "zadovoljstva, neutralnosti i izbjegavanje upotrebe sile" pa sve do širenja svojih ovlasti.

Misija mirovnih snaga UN-a u Srebrenici je patila upravo od ove vrste izgubljenosti i nejasnoća. Međunarodna zajednica je mijenjanjem uloge i dužnosti misije tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu počinila mnogobrojne i nenadoknadive greške čiji se rezultat može vidjeti u genocidu počinjenom nad stanovnicima Srebrenice i okolnih mjesta.

Misija mirovnih snaga UN-a u Bosni i Hercegovini, pa samim tim i Srebrenici se ne može opisati ni kao tradicionalna misija koja se definira u članu 6. Povelje Ujedinjenih nacija niti kao operacija za nametanje mira što se može pronaći u članu 7. Povelje UN-a. Sa tim u vezi bivši generalni sekretar OUN-a Danac Dag Hamarskjeld (Dag Hammarskjöld) je rekao čuvenu rečenicu sa primjesom kritike i satire u kojoj se kaže da je misija očuvanja mira definirana u članu 6,5 Povelje UN-a. Jednostavnije rečeno, ovakva vrsta misija sa svojim ciljevima i dužnostima iz člana 6. Povelje OUN-a stvara različita mišljenja o mirnom rješavanju problema i međunarodnih kriza, te je prešlo i iznad toga, dok sa druge strane ne posjeduje karakteristike koje su navedene u članu 7. Povelje OUN-a koje govore o represivnim mjerama u odnosu na eventualne agresije u svijetu.

Politika OUN-a u okviru misije mirovnih snaga UN-a u Srebrenici posjeduje mnoge neoprostive greške i nedostatke o kojima ćemo govoriti u ovom i nekoliko narednih priloga.

Prvi nedostatak kojeg su počinile Ujedinjene nacije u svojoj mirovnoj misiji u Srebrenici jeste neobraćanje pažnje na činjenično stanje na terenu i javašluk u slanju nedovoljnog broja pripadnika dobroobučenih "plavih kaciga" u zaštićene zone, kao i slaba logistička podrška i uopšte podrška ovim snagama.

Vijeće sigurnosti OUN-a usvajanjem rezolucije 819 je zapravo usvojilo jednu snažnu i agresivnu rezoluciju na osnovu člana 7. Povelje OUN-a. U ovoj rezoluciji se navodi potreba slanja 34 hiljade dobro obučenih "plavih kaciga" u pet zaštićenihi zona u BiH, tako da je čak predviđena logistička i druga vrsta podrške od strane vojnih snaga Sjevernoatlanskog vojnog saveza NATO-a. Pa ipak, tekstualna jačina i teoretska snaga ove rezolucije nije prešla sa riječi u djelo.

Vijeće sigurnosti, obzirom na uvjete i karakteristike koje postoje u i oko zaštićenih zona, predvidjelo je da će za njihovo nadgledanje, kontrolu i čuvanje biti potrebno 34 hiljade "plavih kaciga", ali je u stvarnosti samo 7.600 vojnika UN-a raspoređeno u zaštićenim zonama. Od toga, oko 5 hiljada vojnika je raspoređeno u Sarajevu i okolnim mjestima, oko 3 hiljade je raspoređeno u Tuzli i samo oko 500 "plavih kaciga" je raspoređeno u Goraždu, Bihaću, Žepi i Srebrenici.

Također niti prijetnja NATO-a zračnim napadima na srbo-četničke položaje oko slobodnih zona nije urodila plodom jer je fizičko izvršavanje operacije tražilo potvrdu iz štaba NATO-snaga i snaga UNPROFOR-a, što se nikada nije desilo. Upravo ove odluke, odnosno izostanak tih odluka je doveo do nadmoćnosti srpskog agresora i zauzimanja Žepe i Srebrenice.

Zadovoljavajući odgovor na pitanje Ujedinjenim nacijama kako su samo mogli i zamisliti da će 500 vojnika UN-a naoružanih lahkim naoružanjem biti dovoljno za zaštitu četiri zaštićene zone, a da još iste ne podržavaju logistički, vojno i operativno? Pitanje vezano za ovaj slučaj kod većine analitičara je ostajao i ostaje bez odgovora.

Druga velika greška koju su počinile Ujedinjene nacije u odnosu na stanovništvo zaštićene zone Srebrenica jeste nepoštovanje pravila neutralnosti. Ovaj faktor je jedan od glavnih osnova svih operacija i misija OUN-a u svijetu te ujedno jedan od glavnih motiva obostranog zadovoljstva svih strana u oružanom sukobu na čemu se zasnivaju misije UN-a. Na osnovu ove stavke vojne snage UN-a se neće pretvoriti u još jednog aktera vojnog sukoba ili drugim riječima neće učestvovati na rezultate oružanog sukoba dvije ili više strana.

Međutim Ujedinjene nacije zapostavljanjem poštivanja ove stavke i nametanjem sporazuma o demilitarizaciji Srebrenice usvojenog 18. aprila i 8. maja 1993. godine ne samo da nisu bile neutralne u ovom dijelu sukoba i pomogle Bošnjačkom stanovništvu u okruženju nego su pripremile uvjete za nastanak genocida i drugih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom Srebrenice.

Na osnovu ovog sporazuma Srebrenica je verifikovana demilitariziranom zonom i povlačenje srbo-četničkih snaga iz regiona UN se obavezao da će biti odgovoran za bezbjednost muslimanskog Bošnjačkog stanovništva zaštićene zone Srebrenica u zamjenu za predavanje naoružanja sa kojim su raspolagali. Ugovor koji je na vrhuncu pokazao nemilost i neutralnost OUN-a prema muslimanima u regionu.

Još jedan faktor koji je doveo do nastanka velike tragedije u Srebrenici jeste slaba komunikativnost među pripadnicima "plavih kaciga" na terenu i štabova u operativnim jedinicama kao i komandnih centara UN-a i NATO-a u susjednim zemljama. Jednostran odnos i tradicionalna komunikativna veza između vojnika i oficira, odnosno komandnih štabova se suočio sa velikim polemikama među visokokotiranim vojnim zvaničnicima UN-a, tako da je u velikom broju slučajeva dolazilo i do nepostojanja bilo kakvih komunikacija između pojedinih jedinica na terenu i komandnih štabova, a opet je to rezultiralo i velikim verbalnim sukobima između vojnih i političkih zvaničnika međunarodne zajednice.

Ova tema je očigledna u izjavama komandanata holandskih vojnih snaga u sastavu UNPROFOR-a. Oni su izražavali zabrinutost zbog navedene situacije koja postoji u okviru vojnih snaga UN-a, a to su naglašavali prije, za vrijeme i nakon strašne tragedije koja se desila u Srebrenici. Kao primjer, komandant vojnih snaga UN-a u Srebrenici ne shvata šta je razlog poništavanja naredbe o vojnom djelovanju zračnih snaga NATO-a na položaje srpskih snaga, naglašavajući da je tu idiotsku odluku donio štab u Zagrebu nakon višesatne rasprave članova tog štaba.

Korijen ovih nesporazuma i izgubljenosti potrebno je tražiti u političkoj pa i vojnoj nemoći OUN-a u stvaranju koordinacije među svojim predstavnicima sa Balkana i jedinicama na terenu, posebno u Srebrenici jer je od samog početka, pa čak i prije genocida u Srebrenici, vojni ogranak UNPROFOR-a bio raspoređen na Balkanu ali je patio zbog nepostojanja zajedničke riječi unutar snaga, dok sa druge strane skup koji je strukturalno gradio Ujedinjene nacije, odnosno njeno Vijeće sigurnosti nije bio spreman da prizna postojanje navedenih razdora okrećući glavu po strani i poput noja zabijajući glavu u pijesak pred svim tim problemima.

U svakom slučaju, izostanak slanja dovoljnog broja vojnika i logističke podrške istim, nepoštivanje pravila neutralnosti, duboki razdor u komandnom lancu kao i mnogobrojni sukobi među razumijevanjem i tumačenjem stavki 6. i 7. Povelje OUN-a o očuvanju mira i nametanju mira, odugovlačenje UN-a na prelasku preko stavke 6. Povelje OUN-a i iskorištavanja vojnih kapaciteta protiv srbo-četničkog agresora koji se nalaze u tekstu člana 7. Povelje OUN-a – o čemu namjeravamo razgovarati u narednom prilogu – su neki od faktora koji su doveli do upotpunjavanja tog lanca grešaka UN-a u mirovnoj misiji u BiH a posebno u Srebrenici, što je dovelo do genocida i masovnog pokolja više od 8000 Bošnjaka Srebrenice.

Umorna tijela muškaraca, dječije lutke i uprljani uvojci na glavama žena Srebrenice su se čuli mirisom baruta. Djeca Srebrenice nisu shvatala značenje riječi i izraza "rat". Oni mrze riječ "metak" koja je duži niz dana poremetila njihove dječije igre. U mrklim noćima u san su odlazili sa rukama na ušima i ujutro se budili zvucima detonacija. U srcima očeva i majki Srebrenice je lebdila zebnja i nevjerica. Govorili su im: "Ne plašite se. Nije to toliko bitno. Bitno je da se boja kravate generalnog sekretara slaže sa njegovim odijelom."

 

Da li je moguće imati povjerenja u novi svjetski poredak?

07.07.2011.

Pucanj pred očima «plavih kaciga» (2)

Ako nemate vremena da pročitate cijeli tekst, možete ga slušati na adresi:
http://bosnian.irib.ir/programi/item/105324-pucanj-pred-o%C4%8Dima-plavih-kaciga-2

Kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Srebrenici

"Grkljan je moguće prerezati, ali povike nikada. Povik koji prerezan dolazi iz grkljana je vječan."

Sedmi juli! Humanistrano stanje u Srebrenici je katastrofalno. Povećava se broj umrlih od gladi i neizmoglosti. Srbo-četnička artiljerija svakodnevno djeluje po regionu. Sa svih strana se čuju zvuci puščanih metaka i detonacija. Već se nagovještava katastrofa. Srca nas informišu o skorom događaju, skoroj nesreći i razmišljaju o tome «Da li će novi svjetski poredak pokrenuti još jedan krstaški rat?»

Tema naše današnje analize u okviru ovog kraćeg serijala priloga je kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Srebrenici i njegove posebitosti i karakteristike u iskustvu i tradiciji međunarodnog prava.

 

Najjednostavniji, odnosno najočigledniji zločin koji se desio u Srebrenici, tačnije rečeno zločin kojeg svi danas prepoznaju po Srebrenici, jeste genocid počinjen u toj enklavi, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija.

Na osnovu međunarodnog prava, tačnije na osnovu sadržaja člana 2. Konvencije o genocidu usvojene 1948. godine, koja je ujedno i istovjetan sadržaj stavke 4. statuta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ICTY, što je opet ponovljeno u stavci 6. Međunarodnog krivičnog suda, genocid je pojam koji podrazumijeva sve kasnije navedene primjere koji se čine u namjeri poptunog ili djelimičnog uništenja ili eliminacije nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih grupacija. Među tim primjerima su:

01. Ubijanje pripadnika jedne grupacije,

02. Nanošenje ozbiljnih tjelesnih ili psiholoških rana pripadnicima jedne grupacije, 03. Ciljano nametanje uvjeta za život pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog cjelokupnog ili djelimičnog uništenja, i na koncu, 04. Prisilno prebacivanje djece pripadnika jedne grupacije u drugu grupaciju.

Obzirom na tri očigledna primjera iz skupine onih djela koja se verifikuju genocidom a koja su se mogla primijetiti tokom agresije na Srebrenicu, tačnije držanje stanovnika Srebrenice u enklavi i među pripadnicima grupacije o kojoj govori sadržaj stavke, realno dešavanje u Srebrenici koje se podudara sa bar jednom stavkom od ranije navedenih, kao i namjere Srba da u potpunosti unište Srebrenicu, daljnje pojašnjavanje ovog slučaja nije potrebno zbog obimnosti samog slučaja i našeg ograničenog vremena, pa ipak spominjanje bar nekih je naša obaveza pred mnogim osobama masakriranim u Srebrenici.

Veći broj srpskih komandanata tokom dosijea generala Radislava Krstića je tvrdio da cilj njihovog ubijanja stanovnika Srebrenice nije bio uništenje i potpuna neutralizacija muslimanskog življa Srebrenice, jer da je tako bilo – kako to oni tvrde – zarobljene žene i djeca bi bili ubijeni poput njihovih muževa, očeva, sinova i braće, dok se suprotno dosadašnjim slučajevima genocida, nije desilo.

Sa tim u vezi, ICTY je stigao do zaključka da je ubijanje više od 8 hiljada osoba u trajanju od samo sedam dana, bez predumišljaja, prijevremenog planiranja i jacnih ciljeva, kao i potrebne logistike, nije moguće, te se smatra nemogućom misijom. Vojnici su za usmjeravanje zarobljenika, njihovog usmjeravanja ka mjestima masovne likvidacije i strijeljanja, pa na koncu i aktivnog učestvovanja u samo činu genocida i ubijanja zarobljenika, imali potrebu za ranijim planiranjem i naredbama viših vojnih i oficirskih distanci. Mnogobrojna mjesta masovnih ubijanja su se trebala ranije izabrati a za ukopavanje tijela ubijenih su bile potrebne velike logistike mjere. Svakako tu je i potrebna municija za ubijanje ljudi, više stotina buldožera i mnogobrojnih mašina potrebnih za masovno ukopavanje ubijenih, veliki broj autobusa i kamiona za transport zarobljenih i etničko čišćenje više od 20 i nešto hiljada osoba, tone i tone goriva i ... su ranije trebala biti određena kako bi došlo do provođenja u djelo ovako strašnog zločina.

Obzirom na navedeno, ICTY je naglasio da Srbi ne mogu biti oslobođeni od optužbe za genocidom, masovnim ubijanjem i etničkim čišćenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice. Srbi su znali da će ubijanje muškaraca, prisilno iseljavanje žena, djece i staraca, bez ikakve sumnje rezultirati fizičkim uništenjem bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Druga tema, obzirom da je riječ o genocidu i njegovoj definiciji u međunarodnom humanitarnom pravu, je da se samo ubijanje veće grupe pripadnika jedne grupacije u namjeri njenog potpunog ili djelimičnog uništavanja i fizičke eliminacije ne može samostalno uvrstiti u taj čin, nego se taj primjer može uvrstiti u analizi depopulacije stanovništva.

Seksualno zlostavljanje tokom historije se većinom koristilo kao ratna taktika u namjeri uništavanja vojnog morala i ponosa kod druge zaraćene strane ili nacionalne časti, tako da se ne samo osoba nad kojom je izvršen taj zločin, nego cijela zajednica ili etnička skupina nađe pod uticajem te destruktivne vojne taktike, a ujedno dovodi i do uništavanja kulture i njenog identiteta.

Povezani izvještaji govore o tome da je u noći 12. jula, u vrijeme kada su se Bošnjaci Srebrenice nalazili u zatvoreničkim logorima i kampovima pod kontrolom Srba, veliki broj Srebreničanki je bio silovan i seksualno napastvovan. O ovom slučaju govore i svjadočanstva dva pripadnika holandskih mirovnih snaga u okviru UNPROFOR-a i «plavih kaciga» koji su lično vidjeli silovanje jedne Bošnjakinje od strane dva srpska vojnika.

«S tim u vezi, reporter britanskog lista Gardijan, pozivajući se na izjave očevidaca i svjedoka sa lica mjesta je pisao da su pobunjeni Srbi nakon zauzimanja Srebrenice izabrali određeni broj mlađih Bošnjakinja i odveli ih u nepoznatom pravcu u namjeri silovanja istih, baš kao što je to bilo rasprostranjeno na početku agresije na BiH 1992. godine.»

Na osnovu ove tvrdnje da je došlo do masovnog silovanja i seksualnog napastvovanja od strane srpskih vojnih snaga i pripadnika paravojnih formacija nad Bošnjakinjama Srebrenice u namjeri depopulizacije i genocida, doktor Melika Kritmajer je nakon obavljenog pregleda nekolicine Srebreničanki, žrtava silovanja, istaknula: «Ja i moji saradnici smo se uvjerili da je cilj Srba u ovom sramnom poduhvatu i zločinu bio ponišavanje muslimanki Bošnjakinja, njihovo vrijeđanje, uništavanje njihovog identiteta i ponosa, kao i stvaranje straha. Ove žene nisu bile seksualno iskorištavane na osnovu onog prirodnog nagona, nego su bile seksualno napastvovane zbog rata. Moje viđenje svega toga je da je neka osoba izdala naređenje o masovnom silovanju Bošnjakinja. Ovo tvrdim zbog toga što su u velikom broju slučajeva – a što potvrđuje i veliki broj tada mlađih Bošnjakinja – žene vođene u kuće od strane pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija, ali one nisu bile silovane, nego im je bilo rečeno da svima kažu da su bile silovane.»

Još jedan od zločina koji se desio u Srebrenici jeste zločin protiv čovječnosti. Ovdje se radi o zločinima koji su jasno usmjereni protiv ljudske časti i ponosa, odnosno ponižavanja pripadnika ljudske vrste i slično. U pojedinim slučajevima su narušavane sve stavke o globalnim ljudskim pravima i vršenjem sličnih zločina nad jednom grupom civilnog stanovništva, dolazi do jačanja zabrinutosti međunarodne zajednice.

Pojedini primjeri navedenog narušavanja i kršenja ljudskih prava u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti koji govore u prilog ovoj teoriji su masovna ubistva, genocid, eksterminacija i potpuno uništavanje korijena jednog naroda, prisilno raseljavanje i protjerivanje stanovništva kao i mučenja i iživljavanja zbog političkih, rasnih, etničkih, vjerskih ili drugih osnova. Naravno, nećemo se zadovoljiti samo imenovanjem pojedinih primjera ove vrste zločina nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice.

Genocid i pokolj više do 8 hiljada Bošnjaka Srebrenice, odvajanje muškaraca Srebrenice od oko 25 hiljada supruga, majki i djece, te njihovo prebacivanje autobusima i kamionima van grada kao dio ranije pripremljenog scenarija i u ovkiru ranije pripremljenog i organizovanog političkog poteza, sprečavanje dolaska potrebnih životnih potrebština popu namirnica, lijekova i goriva, spaljivanje kuća, zastrašivanje civilnog stanovništva, mučenja i tako dalje, su vršeni u namjeri fizičke eliminacije muslimanske bošnjačke populacije Srebrenice, a svi ti zločini se uvrštavaju u grupaciju zločina protiv čovječnosti.

Sa druge strane, ratni zločini su također opšte primijećeni tokom srbo-četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Zločini poput ciljanih i ubistava civila sa predumišljajemmučenja i priprema uvjeta za globalno kašnjavanje velike populacije i njihovog mučenja te nanošenja nenadoknadive štete njihovom fizičkom i psihičkom zdravlju, uništavanje infrastruklturalnih objekata koji nemaju nikakvu ulogu u vojnim operacijama, prognanstvo ili ciljano iseljavanje, kao i ilegalna hapšenja, ciljano vođenje vojnih operacija protiv civilnog stanovništva i uopšte civilnih ciljeva, granatiranje gradova i artiljerijsko djelovanje na naseljena područja, ubijanje ili mučenje nenaoružanih osoba, narušavanje ljudske časti, seksualna zlostavljanja i silovanja, prisilno i ciljano izgladnjivanje zarobljenika, nemilosrdna ubijanja i likvidacije, sakaćenje i mnogi drugi primjeri su samo neki od onih koje su Srbi, tačnije pripadnici srpskih vojnih i paravojnih formacija činili nad Bošnjačkim muslimanskim stanovništvom Srebrenice, a sve pred očima pripadnika holandskog bataljona «plavih kaciga» mirovnih snaga Ujedinjenih nacija.

Protiče i sedmi juli. Sunce lagano zalazi. Strah i panika sve više obuzimaju srca prisutnih. Glad je sve izmorila do posljednjeg atoma. Zabrinutost im neda da zaspu.

Da li će nestati svjetski poredak?

Nastavlja se...

Stariji postovi

<< 09/2011 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930